Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole Igora Matijašića – o protekloj godini i simbolima, o znanju i društvenom okruženju, o bizarnostima i „razbijanju“ negative…
iz ravnateljskog kuta
PETAK TRINAESTI
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Pristigla je kraju još jedna nastavna godina – iako se svi mi koji radimo u školama uvijek nadamo da će svaka sljedeća biti barem mrvicu manje zahtjevna, nekako se čini da je upravo ova prednjačila svojim negativnim osobinama.
Naravno da nikad nećemo zaboraviti strahovitu zagrebačku tragediju koja je baš čitavu domovinu zavila u crno, baš kao što nikad nećemo prestati isticati hrabrost učiteljice koja je svojim tijelom pokušala zaštititi nedužnu djecu. Događaj koji nam je potvrdio da se takve stvari više ne događaju „negdje tamo“, nego su tik do nas, događaj koji je sve natjerao na dodatan oprez, a kod nekih još više pojačao anksioznost. Zaključavali smo se u škole, donosili planove sigurnosti i analize rizika, ograničili pristup posjetiteljima te pisali zahtjeve za potencijalno zapošljavanje operativnih djelatnika zaduženih za sigurnost.
Simbol sretnog i bezbrižnog učenja te odrastanja najednom je postao nešto sasvim drugo…
Roditelji su još više počeli preuzimati stvari u svoje ruke – uvidjevši da institucije katkad i ne odrade svoj posao učinkovito (a problemi se pokušavaju riješiti dobivanjem na vremenu i prebacivanjem odgovornosti), jednostavno su se odlučili na krajnju mjeru – djeci su počeli uskraćivati odlazak u školu. Naravno da je ovo bila slavodobitna „kombinacija“ i za medije, osobito one koji teže senzacionalizmu te ne mare mnogo za famozni GDPR. Model se pokazao učinkovit (jer se problem brzopotezno riješio ili barem preselio dalje) pa se navedena ideja počela „širiti“ diljem zemlje.
Svima je, naravno, jasno da su generacije sve izazovnije, koncentracija je sve „tanja“, inkluzija postaje sve raširenija odrednica, a pojam „općeg znanja“ kod mnogih učenika izaziva podsmijeh. Društvene okolnosti same po sebi pospješuju đačku teoriju, kamo god se „okrenu“, zasuti su porukama iz kojih se jasno iščitava da je obrazovanje gotovo posve nevažna sporedna stvar koja – tek katkad dobro dođe. Učitelji (i to oni kvalitetni) sve više mašu na pozdrav, trajno odlaze iz svog prirodnog okružja, a burnout je sveprisutnija tuđica vezana uz škole u Hrvatskoj…
Da ove godine sve bude u duhu navedenog, pobrinuli su se i oni koji bi uvijek trebali težiti boljem i vedrijem za djelatnike sustava – sindikati. Najprije su se sasvim udaljili jedni od drugih, a potom su i oni ustrajniji odustali od borbe, mada će opet, kao i mnogo puta do sada, istaknuti kako nikoga nisu iznevjerili te su ipak svojevrsni pobjednici.
Unatoč tome što opća slika (čak i kod onih neutralnijih) izgleda kao svojevrsni poraz…
Bizarnost leži i u činjenici da je cjelogodišnja negativa dodatno pospješena i brojčanim podatkom – kraj nastave vezan je uz najnegativniji datum u mjesecu (barem ako pitate one praznovjerne).
No, kao i obično, sve „crnilo“ uvijek nekako začas uspijevaju „razbiti“ dječji osmijesi, prekrasne završne poruke i dirljivi oproštaji na kraju – učenici završnih razreda itekako shvaćaju da započinje jedno novo, posve drugačije poglavlje njihova života…
Sretno im/nam bilo svima!