Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole Igora Matijašića – o štrajku i nacionalnim ispitima, o prozivanjima i populizmu, o filmovima i serijama…
iz ravnateljskog kuta
IGRE PRIJESTOLJA
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Priče iz škola doprle su prethodnih dana u centar medijske pažnje, a najavljeni štrajk u srijedu iznova je naišao na podjele javnosti – neki su pružali neograničenu podršku prosvjetarima, a drugi su ponavljali isprazne fraze o dugotrajnim praznicima i (ne)radu. Ne manje važno – i sami predstavnici sindikata bili su podijeljeni, jedni su bezrezervno ustrajali na nužnosti akcija, a drugi spominjali upitnost i legitimnost. Tražile su se ispisnice, brzopotezno osnivale nove podružnice, priključivali i oni koji nisu članovi sindikata, žestili ministri i državni tajnici…
Kako to već obično biva, i nakon ovog je štrajka svaka strana „istrčala“ sa svojim brojkama i trudila se ukazati da su baš njihove znamenke egzaktne te lako provjerljive. Naravno da su i pojedini politički akteri iskoristili priliku za „pozicioniranje“ pred nadolazeće lokalne izbore pa su se odjednom sjetili pružiti podršku svima u sustavu.
U takvom okruženju pisali su se i nacionalni ispiti – do „jučer“ smatrani jednim od najvažnijih projekata pri kojem treba paziti na mnogobrojne detalje, a najavom štrajka, izgleda da im se odjednom „umanjila“ važnost – ispalo je da se mogu organizirati za više razreda zajedno, u sportskoj dvorani ili holu, sve samo kako bi se dobio reprezentativan uzorak. Znamo kako je završilo – negdje ispiti nisu niti provedeni. Pa kad na kraju budemo ponovno analizirali grafikone uspješnosti ispita (koji će sigurno biti obrnuto proporcionalni zaključnim ocjenama) kao i financijska izvješća o (pre)velikoj svoti novaca koja se troši na organizaciju, možda je iznova i vrijeme da se zapitamo – čemu sve to?
Nadam se da će se i pojedini sindikalni čelnici zapitati čemu služi jeftino populističko prozivanje i ukazivanje na licemjernost ravnatelja koji ne odbijaju povišice koje (sic!) za njih izbore sindikati. Kad bismo prebacivali lopticu populizma, mogli bismo ukazati i na činjenicu da se sindikalna „košarica članarina“ puni iznosima koje se vežu upravo uz rast plaća zaposlenika u školama. Postotak je trajan poput onih općepoznatih lakova za kosu…
Možda je bolje da zatomimo prozivanja, stavimo „glave skupa“ i svi zajedno pokušamo pronaći model kako istinski nagraditi one djelatnike škola koji se iznimno trude na svom radnom mjestu. Modelom u kojem svi zaposlenici dobivaju povećanje plaće najviše su zadovoljni oni koji – najmanje rade. Upravo takvi svoj „model“ neće mijenjati, već će i nadalje zadovoljno trljati ruke.
Najavljeni novi prosvjed i potencijalni štrajk, kao i mnogi prije njih, u dogledno će vrijeme završiti – dogovorom, kompromisom ili „potezom pera“. I nakon njega će vjerojatno, baš kao i u godinama prije, biti (ne)zadovoljnih aktera. Valjda neće biti poput onog najvećeg iz 2019. koji je konačno uspio ujediniti baš sve djelatnike, a nakon kojeg pojedinci u školama nisu mogli pogledati jedni drugima u oči. Ako ne znaš što je bilo, nek’ ti kaže tehničko osoblje…
O rečenicama iz prethodnog odlomka, snimljen je sjajan film „Žena s gumenim rukavicama“ kojeg redateljski potpisuje Mario Šulina i kojeg bi svi povezani sa školama obavezno trebali pogledati. Ipak, nekako mi se čini da vodeći „glumci“ ove naše životne priče, koji sve češće staju pred novinarske mikrofone, više naginju gledanju kultne serije „Game of Thrones“…
