Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole Igora Matijašića – o IDIZ-u i sjajnim projektima, o učitelji(ca)ma na početku puta i njihovoj dobrobiti, o lijepim riječima…
iz ravnateljskog kuta
BRINEMO LI O UČITELJSKOJ DOBROBITI?
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Svi ravnatelji osnovnih škola (ali i svi oni koji su na bilo koji način povezani s osnovnoškolskim obrazovanjem) nesumnjivo bi trebali biti upoznati s rezultatima istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu koji je ove godine finalizirao još jedan sjajan projekt pod nazivom „Uloga ličnosti, motivacije i socio-emocionalnih kompetencija u profesionalnoj dobrobiti učitelja u ranoj fazi karijere – TeachWell“. Voditeljica dr. sc. Iris Marušić okupila je sjajan tim stručnjaka koji su proveli istraživanje u 370 osnovnih škola u Hrvatskoj, u njemu je sudjelovalo 911 učitelj(ic)a, a hvalevrijedan projekt (kakve već poslovično odrađuje IDIZ) financirala je Hrvatska zaklada za znanost.
Uz učiteljsku profesiju oduvijek se vežu ključni pojmovi kao što su entuzijazam, zadovoljstvo i motivacija, no u novije vrijeme sve češće ih zamjenjuju pritisak, sagorijevanje i stres. Posljedično – sve je veći rizik od napuštanja radnog mjesta već na „početku puta“. Pritom, zasigurno, čak nije presudan žal za društvenim ugledom (kao što su ga prosvjetni djelatnici imali nekada), kao i gotovo minoran utjecaj na „formiranje“ obrazovnih politika, već jednostavno nemogućnost da se na najkvalitetniji mogući način obavlja posao za koji su se školovali. Jasno je i zašto – svakodnevni izazovi sve su veći…
Nije tajna da učiteljsko zvanje nije atraktivno kao nekada i ne hrle baš svi nakon završetka fakulteta u škole što dokazuje i činjenica da se na pojedine natječaje za upražnjena radna mjesta javlja nerijetko – (ni)jedan kandidat. Isto tako, o (ne)mogućnosti pronalaska kraćih zamjena za odsutne djelatnike više ne treba trošiti niti riječi. Nostalgična vremena kad se smatralo da učitelj/ica po zaposlenju ostaje u istoj školi do mirovine odavno su prošla. Nove generacije (popularno nazivane tiskanim slovima abecede) imaju drugačiji „mindset“ – fitilji su kraći, pragovi tolerancije niži, a „burnout“ sve češći. Siguran sam da svaki čitatelj ovih redaka poznaje barem nekoliko osoba koje su unatrag nekoliko godina jednostavno „digle ruke“ i otišle iz sustava.
Opće je poznato da su počeci u svakoj radnoj karijeri (osobito učiteljskoj) izuzetno složen proces, stoga je itekako važno brinuti upravo o dobrobiti djelatnika koji svakodnevno ulaze u učionice. Jasno je da to nužno utječe i na kvalitetniju podršku učenicima u učenju te njihovom kasnijem akademskom postignuću. Ne bi li nam to trebao biti i svojevrsni nacionalni interes? Koliko smo samo puta istaknuli činjenicu da su upravo djeca najvažniji zalog za budućnost – nekako ostaje dojam da je to tek „mrtvo slovo na papiru“.
Na kraju, ne i manje važno – i ravnatelji škola itekako mogu doprinijeti dobrobiti svojih djelatnika neprestanom brigom o kvalitetnom ozračju i uvažavanju različitosti, kao i neprijepornoj činjenici da se neke stvari stječu isključivo iskustvom. U nemogućnosti osiguravanja boljeg materijalnog i društvenog statusa zaposlenika (možda će neke kvalitetnije uredbe i to jednog dana promijeniti) niti poneka lijepa riječ i pružanje kontinuirane podrške nisu posve beznačajni, zar ne?