Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole Igora Matijašića – o izborima i anonimcima, o cjelodnevnoj školi i financijskim „injekcijama“, o svevremenskoj rečenici kultne serije…
iz ravnateljskog kuta
BITANGE I PRINCEZE
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Cinik među nama poželio bi da su svake godine lokalni izbori jer bi se intenzivno asfaltirale prometnice, otvarala nova dječja igrališta, polagali kameni-temeljci za nove kapitalne investicije. Promatrate li ovoga svibnja izborne liste u pojedinim gradovima ne možete ne primijetiti koliko dojučerašnjih anonimaca se nalazi na njima – mnoge od njih zasigurno poznajete i siguran sam da biste stavili ruku u vatru da oni nikad neće kročiti u političke vode. Želja za vlašću, izazov moći i/ili dodatna zarada ipak su učinili svoje. Naravno, svi oni zaogrnut će to velom (kako ono biva?) brige za grad/županiju, zaštite „malog čovjeka“ i potrebe da se napravi nešto bolje…
Ne možete ignorirati ni količinu gluposti i ispraznih fraza kojima vas svakodnevno „bombardiraju“ – ispada da će baš oni (ukoliko zaokružite pravi broj na glasačkom listiću) odmah riješiti gotovo sve probleme koji se godinama „gomilaju“.
Ipak, jedna tema (interesantna svim djelatnicima škola) nipošto nije u fokusu budućih lokalnih dužnosnika i svi poprilično oprezno barataju s njom, mada je itekako povezana s osnivačima koji moraju osigurati potrebne uvjete. Riječ je, naravno, o cjelodnevnoj školi. Sukladno planu Ministarstva, ona bi trebala zaživjeti školske godine 2027./2028. Je li to uopće izvedivo? Prvi preduvjet je da škole imaju prostornu mogućnost za jednosmjensku nastavu. Pogledate li u službene statistike i usporedite brojke škola koje još uvijek rade u dvije smjene (neke čak i u tri!), reći ćete da je to poprilično teško.
Još uvijek je u svježem sjećanju i odabir škola za eksperimentalnu fazu navedenog programa – iako se željelo prikazati drugačije, nisu baš svi hrlili kako bi se prijavili. Naravno, nakon početnog prilagođavanja, sad su se i u odabranim školama neke stvari „posložile“ i „cjelodnevna priča“ donekle funkcionira. Uostalom, ako se željelo – u svakom novom projektu ili reformi uvijek se moglo pronaći i dobrih stvari. Ne treba zaboraviti i na važnu činjenicu – u sadašnjim cjelodnevnim školama prosvjetari su nagrađeni i dodatnom financijskom „injekcijom“. Pitanje hoće li isti „platni kriterij“ vrijediti i kad/ako sve škole uđu u navedeni projekt spada već u domenu retoričkih…
Nije nevažno spomenuti i značajan faktor koji sve više dominira u procesu školovanja, a to su roditelji. Hoće li se i od njih tražiti dodatna suglasnost (kao što ih se pita za mnogo stvari) ukoliko svi budu kretali prema cjelodnevnoj školi? Ti isti roditelji su i potencijalni glasači upravo onima iz početnih odlomaka, stoga je i razumljivo „balansiranje“ budućih (grado)načelnika i župana. Puno je lakše obećati – izgradit ćemo x učionica i dvorana, obnovit ćemo y škola, napraviti xy dječjih vrtića… Ako kasnije i ne uspiju, uvijek se može okriviti „političke neprijatelje“ za destrukciju.
Svojedobno je na hrvatskoj televiziji prikazivana iznimno popularna serija koja je poslužila i kao naslov ovom tekstu (svaka sličnost između imena serije i likova iz početnih rečenica teksta je nenamjerna, mada biste vjerojatno za poneke od njih upotrijebili gotovo slične sinonime), a jedan od junaka „iznjedrio“ je kultnu rečenicu koju bismo gotovo mogli savjetovati mnogima koji će nas i nadalje svakodnevno obasipati „mudrostima“ tijekom svibnja.
Budimo realni…