Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole Igora Matijašića – o sindikatima i političkim stranakama, o ozračju i svakodnevnim dopisima, o kazalištu lutaka…
iz ravnateljskog kuta
LUTKE NA KONCU
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Kako je krenulo, možda će uskoro broj školskih sindikata biti u rangu broja političkih stranaka. Naravno da će se prozvani odmah nakostriješiti na prethodnu rečenicu, no najava osnivanja novog srednjoškolskog sindikata neminovno vodi prema karikiranoj početnoj tezi i otvorenom pitanju – čemu sve to? U vrijeme kad se već osnovnoškolski sindikati sve više gledaju „preko nišana“, kad jedni organiziraju veliki prosvjed na središnjem zagrebačkom trgu, a drugi u isto vrijeme za svoje članstvo pripremaju sindikalne igre na moru, izgleda da u skoroj budućnosti slične stvari čekaju i zaposlene u srednjim školama. U moru kontradiktornih informacija, sasvim je realno očekivati da će se prosječni pratitelj školskih zbivanja „pogubiti“ u tome koji su liderski monolozi sindikalnih čelnika istinski zahtjevi za boljitak, a koje su izjave populističke. Uostalom, unisona potpora koju se nekad imali prosvjetari iz roditeljskog kuta, primjetno je ionako – pomalo kopni.
Baš kao i sindikati, i zbornice se dodatno dijele, kvalitetno školsko ozračje koje bi trebalo neprestano „graditi“ postaje dvojbeno, a uz to – zbog velike količine nakupljenog stresa, sve više vrsnih osoba napušta sustav jer (koliko god strpljivosti i umijeća imali) jednostavno dolaze do „zida“. S druge strane, u školske prostore ulazi sve više osoba kojima možda učiteljski poziv i nije bio primarna opcija pa se, sukladno tome, tako i ponašaju.
Nadalje, sve više se „važu“ učiteljske rečenice (i napisane i izgovorene) jer odvjetnici čekaju spremni „iza ugla“ pa se poneki prosvjetari zatvaraju u svoj „ne bi se štel mešat“ oklop, a javno izgovoreno mišljenje postaje gotovo „cenzurirano“. Djelatnici škola sve manje vremena posvećuju svojim temeljnim zadaćama za koje su se i sami školovali, dodatna opterećenja (prvenstveno administrativna) sve su brojnija, a mnogobrojni dopisi i razna očitovanja (agencijama, ministarstvima, pravobraniteljima, zavodima, policiji…) postaju svakodnevna rutina stručnih suradnika i ravnatelja u školama. Autoritet učitelja, poštovanje prema odraslim osobama, dignitet struke – navedeni pojmovi polako počinju zvučati poput kakvih arhaizama ili tuđica koje više nitko ne koristi.
Tako, naime, danas izgleda školstvo u Hrvata…
Mnogi će reći da je iz godine u godinu sve teže, a kako stvari stoje, mnogobrojni će učitelji svoj prirodni „okoliš“ (s učenicima u učionici) i dalje zamjenjivati nekim drugim poslom jer nekog svjetla na kraju tunela jednostavno ne vide. Koliko smo pri tome svi zajedno na gubitku, procijenite sami. Koliko smo onda i svi zajedno na dobitku da imamo toliko sindikata (razjedinjenih, naravno) koji nas uvjeravaju da se baš oni bore za „našu stvar“, također procijenite sami…
U isto to vrijeme (u istoj toj zemlji znanja) neki u pozadini zdušno pozdravljaju ovakvu situaciju, zadovoljno trljaju ruke te povlače konce onako kako im najbolje odgovara. Svaka sličnost s kazalištem lutaka je (ne)namjerna…