Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole – o operativnim djelatnicima i bećarima, o moralnom dnu i prostoru za napredak, o utopiji i satu koji otkucava…
iz ravnateljskog kuta
PUCANJ U PRAZNO
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Taman kad smo uspostavili protokole u ulasku u školske ustanove kako bismo potencijalno spriječili tragediju sličnu onoj zagrebačkoj i kad smo se počeli usuglašavati oko toga hoće li pred zgradama u koje ulaze djeca biti operativni djelatnici zaduženi za sigurnost i civilnu zaštitu, u javnost je „procurila“ snimka ministra koji za vrijeme vožnje u automobilu puca iz pištolja.
Naravno da je vladajućima najvažnije bilo da odmah „umanje štetu“ pa smo danima slušali kojekakve nemušte priče o bećarima, ćorcima, bivšim prijateljima koji su tempirali vrijeme da napakoste dojučerašnjim kolegama, činjenici da je snimka nastala puno prije stupanja na dužnost i minoriziranje samog podatka da je jedan visokopozicionirani dužnosnik izrazito remetio javni red i mir. Naravno da je nemoćnoj oporbi ovo bio razlog za zgražanje i prozivanje, no ostaje upitno kako bi reagirali da se slična situacija dogodila u njihovim „redovima“.
Svatko ima pravo na pogrešku i ne postoji vjerojatno nitko tko se u retrospekciji svojih životnih „sličica“ ne srami određenog trenutka slabosti, no sigurno je da većina nakon toga nastupa s Gibonnijevom pretpostavkom – „drugi puta ću pametnije“… Koliko je, pak, pameti u sljedećem potezu, trebaju se istinski zapitati svi oni koji su podigli ruku kako bi se složili s navedenim – još jedan (sada već bivši) ministar aktivirao je opciju B te se povukao dužnosti samo da bi se potom preselio u saborske klupe. Na isto ono mjesto gdje se donose važni zakoni i „pravila ponašanja“…
Koliko se ovakvim i sličnim epizodama približavamo moralnom dnu? Jesmo li ga već dosegnuli ili ima još „prostora za napredak“?
Uzalud nam svi protokoli, operativni djelatnici i školski koordinatori za sigurnost u prometu (treba li uopće napominjati da opisani protagonist nije koristio sigurnosni pojas u automobilu?) dok nam se s najviše instance praktično smiju u lice i zorno dočaravaju da postoje „jednaki i jednakiji“.
Poprilično je, stoga, licemjerno (od strane „istaknutih“ pojedinaca) snebivanje nad činjenicom da učenici u osnovnoj školi sastavljaju „liste smrti“, da studenti prijete da će pucati na fakultetu te da pravobranitelji i djelatnici zavoda za socijalni rad imaju sve više posla zbog učestalog vršnjačkog nasilja u kojem gotovo da izostaje bilo kakva empatija.
Oni najmlađi, katkad, samo „produciraju“ ono što vide u svijetu odraslih, traže i ispituju postavljene granice. No, baš svi oni (od najranijih dana), vole jasna pravila kojih se moraju držati i koja će vrijediti baš za sve. Vrijeme da toj djeci, u koju se toliko kunemo i stalno ističemo da su naša svijetla budućnost, upravo mi odrasli (svatko u svom djelokrugu rada) vlastitim primjerom pokažemo pravi način kako stvari u društvu moraju funkcionirati.
I nitko me ne može uvjeriti da je prethodna rečenica više nalik na Platonovu utopiju, nego na nešto što se itekako može primijeniti na ove prostore. Još uvijek nije prekasno, no sat sve glasnije otkucava…