Preuzimaju li roditelji školstvo u svoje ruke?

Novi članak za Poslovni edukator – o najboljem interesu djeteta i obrascima ponašanja, o izostancima i obvezama, o nacionalnim ispitima i završnim ocjenama osmaša…
AGRESIVNA MANJINA I PODUPIRAJUĆA VEĆINA
(preuzimaju li roditelji školstvo u svoje ruke?)
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Princip je isti, sve su ostalo nijanse…
(Đorđe Balašević)
1. UVOD
Iako nam je svima koji radimo u osnovnim školama još uvijek pred očima strašan događaj na samom kraju prvog polugodišta, ne treba smetnuti s uma niti prošlogodišnji slučaj u istome gradu koji je praktički digao sve sustave na noge i danima nije bio razriješen jer su roditelji odbijali poslati djecu u školu zbog problematičnog učenika. Održano je mnoštvo sastanaka, situacija se dugo nije micala s mrtve točke i sve je nekako sličilo pat-poziciji bez dugoročne naznake kvalitetnog rješenja. A onda se sve riješilo, kao što se zna, na prilično (ne)očekivani način, samo od sebe.
Ipak, nekako je u zraku preostala bojazan da se slične stvari neće ponavljati u drugim školama po istom obrascu. Nismo trebali dugo čekati – tek što je započelo drugo polugodište, scenarij zagrebačke škole „potpisan“ je na sličan način i u Puli. Sastanci, prosvjedi, prazne klupe, uvjeti za povratak djece u školu…
I ona općepoznata koji su izgovarali mnogi – radimo sve u najboljem interesu djeteta!
Je li ovim zagrebačkim i pulskim slučajem priča „zaokružena“ ili je to zapravo samo „špranca“ po kojoj će se u dolazećem periodu odvijati nastava? Roditelji su, nesumnjivo, dobili alat i mogućnost te bez ustezanja sve više preuzimaju stvari u svoje ruke.
2. PRAVA I OBVEZE
Ako se pogledaju pravni spisi na koje se toliko svi volimo pozivati – sukladno Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (onom famoznom tekstu koji je već doživio toliko izmjena i dopuna da svi s nestrpljenjem očekuju novi cjeloviti dokument), roditelj učenika dužan je upisati dijete u osnovnu školu te se brinuti o redovitom pohađanju obveznog dijela programa kao i ostalih oblika odgojno-obrazovnog rada u koje je učenik uključen. Nadalje, roditelj učenika ima pravo i obvezu sudjelovati u njegovom obrazovanju i biti redovito obaviješten o njegovim postignućima, dužan je brinuti se da učenik redovito izvršava obveze te u primjerenom roku javiti razlog izostanka učenika.
O izostancima učenika također bi se dala napisati posebna novela, dovoljno je malo „rudariti“ po službenoj statistici Ministarstva i pogledati brojke, osobito u zimskim tjednima povoljnijeg skijanja. Roditeljima je, uz to, pružena mogućnost da opravdavaju izostanke svoje djece do tri dana (bez javljanja liječniku) što domišljati Hrvati obilato koriste više puta tijekom godine. Bizarnost je tim veća što se broj izostanaka na mjesečnoj bazi povećava u tisućama, a broj učenika iz godine u godinu sve je manji! Prošle godine premašili smo brojku od 40 milijuna ukupnih izostanaka (gotovo 10 milijuna više u odnosu na deset godina prije)! U spomenutom desetogodišnjem periodu imamo čak 60 tisuća učenika manje u školskim klupama – navedena činjenica itekako poziva na zabrinutost jer nema baš mnogo gradova u Hrvatskoj koji imaju više stanovnika!
Neću niti govoriti da mnoge izvanškolske aktivnosti u današnje vrijeme postaju puno važnije od neposredne nastave – ona nezaobilazna činjenica da bi osnovna škola trebala biti na prvom mjestu, ostaje tek fraza.
Zanimljivo bi, recimo, bilo provesti istraživanje koliko učenika u naznačenom periodu podiže svoju svjedodžbu na kraju nastavne godine – ono što se nekada podrazumijevalo samo po sebi i predstavljalo obvezu, danas se gotovo marginalizira, a razrednicima ili tajništvu ostaje sve više (ne)važnih papira koji se „podižu“ tek najesen.
3. KRALJEVSTVO ZA OCJENU
Ne treba, naravno, zaboraviti da roditelji mogu itekako aktivno sudjelovati u kreiranju školskog života – poznato je da roditelji učenika svakog razrednog odjela između sebe biraju jednog člana u vijeće roditelja koje potom između sebe bira predsjednika i zamjenika predsjednika.
Vijeće roditelja daje mišljenje o prijedlogu školskog kurikuluma, godišnjeg plana i programa rada, raspravlja o izvješćima ravnatelja, razmatra pritužbe roditelja u svezi s odgojno-obrazovnim radom, predlaže mjere za unapređenje obrazovnog rada, daje mišljenje u vezi organiziranja terenskih nastava, sportskih i kulturnih sadržaja, kao i prijedloge vezane uz poboljšanje rada škole.
Dakle, uloga roditelja prvenstveno bi trebala biti savjetodavna, a neposredne odluke bi trebali donositi u situacijama koje su već unaprijed „zadane“ – glasanje vijeća roditelja prilikom izbora ravnatelja, odlučivanje o izboru agencije za odlazak na terensku nastavu nakon javnog poziva i sl.
No čini se, kako vrijeme odmiče, da pojedini roditelji „grabe“ sve više…
Kreće se već prilikom upisa u prvi razred o čemu se već govori stalno, no uvijek iznova treba ponavljati – iako stručno povjerenstvo, primjerice, predlaže odgodu upisa, iako navedeno potvrđuje i školska liječnica jer smatra da dijete nije spremno za školu, konačnu odluku ipak (na neki način) donosi – roditelj. Na svaku odluku vezanu uz odgodu upisa može se žaliti Ministarstvu koje potom, u pravilu, „staje“ na roditeljsku stranu. Iako se nerijetko događa da roditelj nakon nekog vremena uviđa da su stručne osobe bile u pravu i da njegovo dijete nije još bilo spremno postati prvašić, povratka nema, a prave muke tek počinju.
Znano je isto tako – ukoliko se vidi da bi dijete, zbog specifičnih teškoća, trebalo imati individualizirani ili prilagođeni program, opet nekako „zadnju“ ima njegov roditelj koji treba osvijestiti da će upravo na taj način pomoći svom djetetu i da će mu biti lakše. Dalek je put od početne informacije do konačnog osvješćivanja i potpisa…
Kad smo već kod pomoći, sumnjate li da je gotovo identična stvar i s pomoćnicima u nastavi? Ponovno je povjerenstvo (sastavljeno od stručnih osoba) to koje donosi prijedlog, no za istinsko odobravanje osobe koja će biti zajedno s učenikom u razredu „blagoslov“ treba „amenovati“ roditelj.
Dakako, o zadiranju pojedinih roditelja u posao učitelja ne treba posebno ni govoriti, sve je davno rečeno…
Ako je nešto dobro donio novi Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama (o kojem svatko ima svoje mišljenje) onda je to upravo činjenica da se doskoči agresivcima koji smatraju da rečenica „znaš li ti tko sam ja?’“ otvara u startu baš sva vrata.
Upravo za takve, dovoljno je izdvojiti tek nekoliko natuknica :
– školska ustanova je dužna odrediti pravila i način najavljivanja posjeta i ulaska u školsku ustanovu.
– roditelji mogu ulaziti u školsku ustanovu samo u dogovorenom terminu uz prethodnu najavu ili na poziv od strane školske ustanove, o čemu se obavještava radnik na ulazu u školsku ustanovu.
– roditelji koji dolaze na informativne razgovore s razrednicima obvezni su poštovati raspored koji objavljuje školska ustanova.
– radnik školske ustanove dužan je preuzeti stranku na ulazu te nakon sastanka ispratiti stranku iz školske ustanove.
– radnik školske ustanove obvezan je provjeriti identitet osobe koja ulazi u školsku ustanovu uvidom u osobnu iskaznicu ili drugi odgovarajući dokument s fotografijom osobe. Osobi koja to odbije neće se dopustiti ulazak u školsku ustanovu.
– u slučaju održavanja roditeljskog sastanka, razrednik prisutne roditelje dočekuje na ulazu školske ustanove i vodi do učionice, a nakon završetka roditeljskog sastanka razrednik prati roditelje do izlaza.
– svi posjetitelji koji nisu radnici ili učenici školske ustanove moraju biti evidentirani i u pratnji radnika školske ustanove upućeni na dogovoreno mjesto i ispraćeni iz školske ustanove.
O ocjenama i pritiscima pojedinih roditelja također su već ispisane stotine stranica, a koliko su važne zaključne brojke svjedoči i činjenica da se njima bavila čak i predsjednička obitelj o čemu su nekoliko dana izvještavali svi relevantni mediji.
S obzirom da su upravo ocjene ulaznica za prelazak iz jedne razine na drugu (pogotovo iz osnovne u srednju školu) kadšto se ne biraju sredstva da bi se došlo do željenog. Iako se dugo govorilo da prijemni ispiti za upis u srednju školu izazivaju stres kod učenika (je li to bio razlog zbog kojeg su ukinuti?) ipak sve više srednjih škola u novije vrijeme pribjegava upravo tom načinu da bi „regrutiralo“ svoje nove polaznike.
Dovoljno je vidjeti samo neprestanu disproporciju između rezultata nacionalnih ispita i završnih ocjena osmaša pa je čak i laiku sve jasno. Premda se, također već godinama, govori da bi upravo nacionalni ispiti mogli biti svojevrsni korektiv prilikom upisa u srednju školu, zasad sve ostaje mrtvo slovo na papiru i rezultati služe tek statistikama. Ukoliko su rezultati dobri, volimo se hvastati njima i govoriti kako su škole sjajne te generacije učenika ozbiljno shvaćaju učenje, ukoliko je suprotno, vješto sve zaogrćemo plaštom često citirane rečenice – učenici već unaprijed misle da to nije važno i tako pristupaju svemu navedenom.
4. ZAKLJUČAK
Ono što je itekako dobro u cjelukupnoj priči vezanoj uz roditelje učenika jest neprijeporan podatak da su oni agresivni, glasni i nesuradljivi još uvijek manjina i svi se nekako nadamo da će tako i ostati. Velik broj roditelja i nadalje pruža neprestanu podršku učiteljima i svim zaposlenicima škole, spremno je uvijek pomoći, upućuju riječi zahvale budući da uviđaju koliki se napor ulaže u odgoj i obrazovanje djeteta, a svjesni su i činjenice da je upravo osnovna škola pravi temelj na kojem sve počiva.
Stoga i ovom prilikom upravo njima (a svi oni, samozatajni kakvi već jesu, će se prepoznati u navedenom bez potrebe za dodatnim isticanjem) treba odati posebno priznanje. Zemlja znanja kojom se toliko volimo ponositi funkcionira upravo zahvaljujući tom, još uvijek podupirajućem trianglu – učitelji (koji još uvijek nisu izgubili predanost, volju i entuzijazam, svim neprilikama usprkos), učenici (koji još uvijek nisu pokleknuli pod svekolikim pritiscima sa svih strana i raduju se novim školskim izazovima) te, naposlijetku, roditelji (koji shvaćaju da se jedino u kvalitetom ozračju uzajamnog pomaganja njihovo dijete može nesmetano razvijati i napredovati u obrazovnom, ali i odgojnom smislu).
Na kraju, mogu samo u ime svih čelnika odgojno-obrazovnih ustanova koji razmišljaju poput mene, tim i takvim roditeljima (za koje se iskreno nadam da jednog dana neće postati šutljiva manjina) uputiti tek jedno veliko i srdačno – HVALA!

Comments are closed.