Nova kolumna za Školske novine – o pomoćnicima u nastavi i edukacijama, o mentalnom zdravlju i zaštitarima, o TBF-u i Krleži…
iz ravnateljskog kuta
NEMA NAM POMOĆI
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Kako sada stvari stoje, izgleda da s početkom nove školske godine ravnatelji škola neće više biti samo u bjesomučnoj potrazi za, primjerice, učitelji(ca)ma matematike ili razredne nastave, već i za pomoćnicima u nastavi. Taman kad je svima u potpunosti „zaživjela“ činjenica da učenici s teškoćama imaju neposrednu pomoć od strane asistenata (kako ih svi od milja vole zvati), osvijestila se i činjenica da od rujna svi pomoćnici u nastavi moraju imati završenu višemjesečnu edukaciju bez koje neće moći u razred. Dosad su, kao što se zna, stvari funkcionirale na način da moraju odraditi tek „vikend-tečaj“, a onda su neke nedoumice rješavali uz pomoć stručnih suradnika u školi. Mnogi su se složili da je takav vid pripreme prije ulaska u učionicu nedostatan, posebno u svjetlu podatka da se iz godine u godinu pojavljuje sve više učenika kojima je pomoć neophodna, a njihove teškoće postaju sve raznovrsnije.
Pučka učilišta diljem zemlje upregla su sve resurse, pronalaze predavače koji će vikendom okupljati pomoćnike, a oni postaju svjesni da moraju odraditi više stotina sati teorijske i praktične nastave da bi došli do uvjerenja o kvalificiranosti za posao. Dolazeće vikende više neće provoditi u druženju s obiteljima, već za tipkovnicom računala ili u školskim klupama kako bi mogli završiti određeni modul i biti pripravni za ono što ih čeka najesen.
Hoće li se svi postojeći pomoćnici u nastavi zaista htjeti odvažiti na taj korak i sate i sate provoditi u učenju? Hoće li se pojaviti neka nova lica koja će se baš „pronaći“ u navedenom i krenuti u nove izazove? Zna se koliko je novčano vrednovan rad pomoćnika u nastavi – financijska potpora nipošto nije atraktivna u vrijeme kad cijene oko nas „divljaju“ i pokušavaju se „obuzdati“ razno-raznim bojkotima. Možda će neki sadašnji pomoćnici u nastavi jednostavno „dići ruke“ od svega i potražiti neki novi posao. Gdje ćemo onda pronaći nove radnike? I što će biti s učenicima koji tek kreću u prvi razred ili onima kojima će tijekom školske godine biti odobreno rješenje za pomoćnika jer ne očekuje se baš da će pomoćnika biti „u talonu“. I kako će ravnatelji škola objasniti roditeljima koji su navikli da je njihovo dijete do sada imalo pomoćnika u nastavi, da ga, eto, s početkom nove školske godine više nema? Osobito onima koji bez pomoćnika ne mogu samostalno funkcionirati. Pitanja se samo nižu…
Rješenja, naravno, uvijek ima i naći će se, možda i u zadnji čas. Nismo li upravo mi Hrvati poznati po tome? Treba li, s obzirom na cjelokupnu situaciju, razmisliti o modelu sličnom onom o polaganju stručnog ispita – stvoriti pomoćnicima u nastavi uvjet da tijekom jedne godine uz rad moraju završiti navedenu edukaciju?
Mada, kako dani odmiču, čini se da u školama neće biti potrebna samo pomoć učenicima, već i svim zaposlenicima, budući da se njihovo mentalno zdravlje stubokom narušava. O agresivnim roditeljima koji sve više uzimaju stvari u svoje ruke već je sve ispisano, njih ni zaključana vrata neće zaustaviti jer će (sukladno novom protokolu) iskoristiti dolazak na informacije da bi istjerali neku svoju pravdu. I ideja o zaštitarima nekako sve više pada u drugi plan. Ljudi koji bi radili u školama jednostavno nema dovoljno, a ako ih škole uspiju angažirati, onda se moramo suočavati s bizarnim situacijama poput one zagrebačke i opravdati činjenicama da su alkoholizirani ispadi tek „izolirani slučajevi“. Uz to (kao da ovo nije dovoljno) uključuju se i prijetnje bombama pa škola kao sigurno mjesto sretnog te mirnog učenja i odrastanja postaje tek sintagma na papiru…
U svjetlu svega navedenog, ostaje tek pitanje – hoće li se u neposrednoj budućnosti u školama sve više posezati za stihovima kultne pjesme TBF-a o „smaku svita“ ili ćemo se i nadalje tješiti Krleženim „nigdar ni bilo“ stihovima?