Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole Igora Matijašića – o terenskim nastavama i anegdotama, o guštanju i noćnim morama, o pravilnicima i pitanjima s (ne)poznatim odgovorima…
iz ravnateljskog kuta
STANJE NA TERENU
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Svibanj i lipanj su mjeseci u kojima se odrađuje podosta nastave izvan učionice – bilo da se radi o popularnim ekskurzijama, školama u prirodi, izletima ili kojekakvim terenskim nastavama. O (pre)velikim iznosima jednodnevnih ili višednevnih boravaka izvan škole već je podosta toga rečeno – agencije će se, naravno, pravdati da je sve poskupjelo i da su jednostavno prisiljeni na porast cijena, a većina roditelja će (koliko god to nekima bilo teško) pokušati naći način da baš njihovo dijete ne bude zakinuto neodlaskom na zajedničko druženje s vršnjacima. Uostalom, ma koliko šutjeli o tome, upravo takvi školski događaji puno više se pamte od matematičkih jednadžbi, glagolskih vremena ili geografskih pojmova. Siguran sam da i svaki čitatelj ovih redaka (bez obzira na godine) pamti neku anegdotu vezanu uz svoj „maturalac“.
Neupućen netko pomislio bi da baš takve događaje svi jedva čekaju…
No, stvarnost je, nerijetko, sasvim drugačija. Umjesto „guštanja“ i uživanja u ljepotama prirode, katkada se takvi odlasci pretvaraju u „noćne more“ za učitelje-pratitelje. Sve je zahtjevnije kontrolirati skupine mladih koji upravo boravak izvan učionica shvaćaju kao poziv na raskalašenost i mogućnost činjenja svega onoga što im kod kuće ili u školi nije dozvoljeno. Bizarnost leži u činjenici da se niti jednom učeniku ne može izrijekom uskratiti odlazak na izvanučioničnu nastavu, čak ako ima i izrečenu pedagošku mjeru. Pokušajte samo zamisliti kako se ponaša onaj koji niti u školskim prostorima ne poštuje pravila niti bilo kakav autoritet, a pritom ima i svesrdnu podršku roditelja.
Naravno, kad god se nešto dogodi, prstom se gotovo uvijek upire u odrasle osobe koje su u pratnji.
Ne bi li mnogo jednostavnije bilo stvari vratiti na „tvorničke postavke“ – predstaviti svaku izvanučioničku nastavu kao svojevrsnu nagradu onima koji su to trudom i zalaganjem uistinu i zaslužili? Ne bi li se upravo takvim načinom poslala prava poruka svim onima koji učestalo krše kućni red, ne poštuju učitelje, uništavaju školsku imovinu ili sudjeluju u vršnjačkom nasilju? Ne bi li se onda minorizirala mogućnost iščašenih ponašanja na samoj terenskoj nastavi? Ne bi li tada svi zajedno, baš kao što je i zamišljeno, uživali u boravku izvan škole?
Dok se takve stvari ne promijene i nadalje ćemo čitati zabrinjavajuće stvari vezane uz određena putovanja, pojedini roditelji će osuđivati učitelje koji (opet!) nisu bili dovoljno „budni“, ravnatelji će se crvenjeti zbog postupaka svojih učenika, a svekolika javnost će lakonski zaključiti – nešto je trulo o sistemu školstva.
A svi mi i nadalje ćemo proučavati odredbe pomno sročenog pravilnika o izvođenju izleta koje će ostati tek mrtvo slovo na papiru. Ne treba zaboraviti da u njemu, između ostalog, piše da roditelj mora uputiti svoje dijete i upozoriti ga na norme društveno prihvatljivog ponašanja, moguće opasnosti, zabranu korištenja alkohola, opijata, nikotina i narkotika, nužnost poštovanja odluka učitelja za vrijeme izvanučioničke nastave te prihvatiti obvezu dolaska po svoje dijete u slučaju težih povreda određenih pravila.
Pitanje je – što će se dogoditi pojedinom roditelju ako to ne ispoštuje? Odgovor (kao i kod mnogih sličnih pitanja) svi znamo…