Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole Igora Matijašića – o odlukama i novinama, o mobitelima i izostancima, o liječnicima i “učiteljici života”…
iz ravnateljskog kuta
KORAK NAZAD, NAPRIJED DVA
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Dvije odluke resornog Ministarstva izazvale su poprilično zanimanje javnosti te mahom naišle na pozitivne reakcije – jedna je vezana uz potpunu zabranu korištenja mobitela u školama, a druga je ograničavanje broja izostanaka koje mogu opravdati roditelji. Iako je, kao što se zna, relativno dug put od ideje do realizacije, ipak je za nadati se da će izmjena pravilnika u relativno kratkom vremenu doći do e-savjetovanja, a potom i zaživjeti u svom punom obimu.
Što se tiče zabrane uporabe informacijskih i komunikacijskih sredstava, tu ne bi trebalo biti većih problema. Mnoge škole su to i dosad prakticirale kroz svoje interne pravilnike i kućni red – većinom su učenicima oduzimani mobiteli ukoliko su nedopušteno korišteni, a roditelji su morali doći po njih. Neki su odmah shvatili pouku, no neki su se vraćali opet, i opet, i opet…
Uvijek je, naravno, „zapinjalo“ kod posljedica pa je za nadati se da će (n)ovim pravilnikom sve jasno biti definirano. Svakojaka neželjena ponašanja su eskalirala, vršnjački sukobi sve su češći (djeci postaje sve važnije nešto snimiti i objaviti, nego priskočiti u pomoć), a jedino „oruđe“ koje školska ustanova ima su pedagoške mjere. Međutim, to je uvijek dvojbeno, posebno ako dospije do one najviše „stepenice“ – preseljenja u drugu školu. Svi koji su u školama morali poneku opomenu, ukor ili strogi ukor „srušiti“ zbog kojekakvih proceduralnih razloga (čitaj: „zareza“ u tekstovima zbog kojih se nad glavama mnogih roje neki drugi intepunkcijski znakovi), dobro znaju o čemu pričam.
U tim se slučajevima dobrobit djeteta (na koju se toliko volimo pozivati) sasvim zlorabi, a poprilično često i zaboravlja da treba misliti i na dobrobit sve ostale djece. Toliko ih sjajnih, odgovornih i marljivih imamo u sustavu…
Mnogi će za ponašanje određenog učenika uprijeti prstom u roditelje – upravo one koji će biti najviše pogođeni drugom novinom. Naime, konačno se uvidjelo da su roditeljske ovlasti sasvim uzele maha – opravdavanje izostanaka do tri dana postalo je sve učestalije jer su se poneki sasvim uživjeli u sintagmu „doktor u kući“ te sami „ispisivali dijagnoze“ i uz nekoliko klikova mišem i „prebiranja“ po tipkovnici sklanjali negaciju s potencijalnih neopravdanih sati svoga djeteta.
Hoće li i liječnici blagonaklono gledati na „vraćanje na staro“? Jasno je da će administrativni dio sada ponovno prijeći na njih, a količina ispričnica koju će morati napisati će se poprilično umnožiti. No, dugoročno je svima jasno da je ovaj „korak unatrag“ zapravo zamah za dvostruko kretanje unaprijed jer – katkad nije naodmet pogledati u prošlost i vidjeti kako je to nekad bilo uređeno i riješeno. Dobro je znano da nije svaka promjena u sustavu (samo zbog promjene, nove osobe na čelu ministarstva ili nečeg trećeg) nužno i kvalitetnija te bolja. Uostalom, tome i služe analize, evaluacije, protok vremena – treba samo na vrijeme osvijestiti neke stvari.
Je li sljedeće na redu preispitivanje odluke o upisu u srednje škole samo na temelju ocjena? Možda se i u tom segmentu treba pozvati na drevnu – historia est magistra vitae…