Što se čitalo ovoga mjeseca u našem čitateljskom klubu, teško je bilo prepričati na susretu, a još teže napisati nešto suvislo nakon svega. Čitao se roman toka savjesti (bez svijesti u nekim dijelovima) Knjiga za Maju autora Marka Tomaša.
Ovaj roman oblikuju nedovršene i isprekidane priče rastrgane u prošlosti različitih gradova u kojima autor provodi svoj fragmentirani životni vijek. Svako malo zabljesne nekim upečatljivim, snažnim i dubokim rečenicama, ali ubrzo se vrati u svoj prepoznatljiv „kafanski“ stil.
Svi mi u životu težimo nekakvom redu pa je tako i Tomaš želio srediti dijelove svojega života, učiniti defragmentacijiu, ali zaključka smo da nije uspio. Autor ne može preuzeti potpunu kontrolu nad svojim životom, a ni načinom pisanja, kakva su se mišljenja javila uz opasku da je knjiga jedna velika prevara. Raspravljalo se i o inteligenciji autora koja je neupitna, ali je li napisao više nego što naše slabe kritičke oči vide ili nas je samo vješto zavarao da raspravljamo o dubljem smislu, a zapravo je sve tako jednostavno i površno. Na samome kraju, družina se generalno složila s prvom književnom kritikom koju je autor dobio od svoje babe rekavši: „Moj sine, same gluposti pišeš!“
Bila je to prava gurmanska večer, uz mnogo smijeha kao i uvijek, čak i jednom običnom oooooo, potezanja raznih paralela i vječnih pitanja poput onih što je umjetnost, koja je vrijednost umjetničkog djela, tko sve danas piše, a na važno pitanje (Kamo ide deva?) konačno smo znali odgovor.
Ipak, moramo se složiti da spomenuti bljeskovi zaista osvjetljavaju obraz knjige i daju nam na promišljanje „kuda li otječe sve to što kroz život ispustimo iz šaka?“ jer „nekuda smo požurili ne obraćajući pažnju na svoju ili sjene drugih ljudi“.
S obzirom da književna djela dobiju svoj smisao tek kad ih se pročita, na pragu proljeća očekujemo neke nove priče, neke nove romane, neke nove pisce…
knjižničarka Ivančica Otmačić