Nova kolumna za Školske novine – o kalendarima i praznicima, o datumima i preklapanjima, o velikom dramatičaru i njegovim djelima…
iz ravnateljskog kuta
MNOGO VIKE NI ZA ŠTO
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
U e-savjetovanje je ovih dana „pušten“ prijedlog nacrta odluke o početku i završetku nastavne godine te trajanju odmora učenika za iduću školsku godinu koji je odmah naišao na posvemašnje podjele. S obzirom da se ovim prijedlogom (na neki način) sve vraća na „staro“, naravno da su se odmah javili oni koji pozdravljaju tu opciju, ali i oni koji su bili sasvim zadovoljni novijim modelom koji je, primjerice, dijelio zimski odmor na dva dijela. Kako god bilo, jasno je da nikad neće biti postignut konsenzus i uvijek će biti onih koji će uvjeravati sve ostale da je baš njihova opcija najbolja.
Jasno je da neke stvari ne mogu biti „uklesane u kamen“, no nije li upravo školski kalendar nešto oko čega ne bi trebalo biti nikakvih rasprava? Pita li se netko kakvu poruku šaljemo djeci stalnim promjenama, uvođenjem novog ili vraćanjem na staro? Zašto, primjerice, nastavna godina ne bi uvijek počinjala 1. rujna (ili prvog sljedećeg radnog dana ako se radi o vikendu)? Možda se onda pojedinci u segmentu obrazovanja ne bi (za)bunili pri definiranju razlike između školske i nastavne godine? Ako ne može tako, zašto se ne bi odredio prvi (ili drugi) ponedjeljak u rujnu kao stalni prvi dan dolaska učenika u školu nakon praznika?
Ne treba zaboraviti niti bizarnu „epizodu“ prethodne godine – iako je već bio zadan početak nastave, ipak se političkom odlukom pomaknuo tjedan dana kasnije. Pritisak čelnika županija, briga oko turističke sezone ili nešto treće – ionako je nebitno jer ispada da je e-savjetovanje ionako samo pro-forma, još jedan „papir“ poput mnogih administrativnih obveza u obrazovanju koje se moraju „odraditi“.
Nekako se čini da upravo s datumima (ili nadnevcima?) imamo previše problema u školstvu. Dovoljno se sjetiti samo vječitih preklapanja pojedinih županijskih natjecanja te nemuštog opravdavanja da se ne može naći „mjesta“ za sve u kalendaru. A onda se odjednom prije nekoliko godina pronašao cijeli jedan mjesec za pisanje nacionalnih ispita i unio dodatnu zbrku oko datuma te usklađivanja s terminima natjecanja.
Kad već sve ide linijom manjeg otpora, u „krojenje“ kalendara uključili su se i pojedini roditelji pa putovanja sve više dobivaju prednost pred školskim obvezama, a ravnatelji bivaju „zatrpani“ zamolbama za izostanak s nastave većim od tri dana. O „skijaškim tjednima“ da i ne govorim, mada više niti nije poznato koji je to zapravo tjedan. I ta se „sezona“, baš poput ljetne, itekako produžila, mada snijega ima sve manje…
Kad se u ovu kalendarsku shemu (i dilemu) ubace još i štajkovi, cirkularni i kojekakvi drugačiji (pa se najavljuje i pomicanje kraja nastavne godine), običnom smrtniku sve nekako sliči na konfuziju, imenicu sasvim suprotnu od one koju bismo trebali vezani uz školovanje najmlađih.
Naposljetku, kao i mnogim e-savjetovanjima, kako broj komentara raste, sve se polako pretvara u gotovo sudbinsko shakespearovsko pitanje. No, budući da vjerojatno podosta komentara neće biti prihvaćeno (ili će biti tek primljeno na znanje), nekako smo u konačnici bliži jednoj od komedija spomenutog britanskog dramatičara, onoj iz naslova ovog teksta…