Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole Igora Matijašića – o “jasnim” zakonima i “dvostrukim konotacijama”, o bizarnostima i povjerenstvima, o krasnim (vjero)učiteljima i onima koji to nisu…
iz ravnateljskog kuta
U DOBROJ VJERI
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
„Zakon je jasan“ svojevrsni je postulat koji će vam spremno podastrijeti pravni eksperti naiđete li na kakvu nedoumicu u silnoj količini članaka i stavaka kod kojih ćete kadšto zastati u nevjerici. Ostaje, naravno, upitno kako je moguće da „jasnoću“ nerijetko svatko od njih tumači na svoj način. Ne bi li upravo te rečenice trebale biti potpuno različite od književnih tekstova koje svaki čitatelj doživljava na svoj način i zasebno otkriva „što je pjesnik htio reći“? S obzirom na sve navedeno, katkad se čini da upravo zakonske akte treba razumijevati poput silnih pravopisnih dilema u jeziku koje pragmatični Hrvati otklanjaju u stilu – može i jedno i drugo…
Može li oboje i prilikom odgovornog zadatka u školama poput zapošljavanja djelatnika (ili radnika, pitanje je sad)? Iako se, na prvu, misli da nikako ne bi smjelo biti tako, praksa pokazuje nešto sasvim drugo. Zakon je, naime, jasan – ravnatelj odlučuje o zasnivanju i prestanku radnog odnosa uz prethodnu suglasnost školskog odbora. Neću sad ovdje ulaziti u teorije zavjere o tome kako se već unaprijed zna koji će kandidat biti odabran te da je povjerenstvo koje sudjeluje u procjeni kandidata tek fiktivno – i nadalje vjerujem da u sustavu ima dovoljno čestitih ljudi koji odgovorno i predano rade svoj posao te nude istu šansu svima.
Želim ovdje samo ukazati na gotovo oksimoronsku bizarnost spomenutog sustava vezanog uz radni odnos – on se, naime, može zasnovati i bez natječaja i to s osobom koja se zapošljava na mjestu vjeroučitelja. Tijekom svog četvrt stoljeća dugog rada u sustavu obrazovanja upoznao sam krasne učitelje vjere. Nažalost, upoznao sam i one druge koji, po meni, ne bi ni smjeli svakodnevno stajati pred djecom u razredu. Naravno da vjeroučitelji nisu izuzetak – prethodne dvije rečenice mogao bih upotrijebiti za sve „segmente“ osoblja u odgojno-obrazovnim ustanovama, no na svu sreću, još uvijek izričito dominiraju oni iz prve.
Postupak zapošljavanja vjeroučitelja također zna se – nema povjerenstva u školama, nema procjene i bodovanja, već ured za vjeronauk pošalje „depešu“ (kanonski mandat) za pojedinca koji započinje s radom. I tu je priči kraj. Ili je to tek početak? Mora li ravnatelj i za njih tražiti suglasnost školskog odbora? Logičan odgovor nudi se sam po sebi – mora jer tako propisuje zakon koji je jasan. No, što se događa ako školski odbor (iz samo njemu znanih razloga) odbije dati suglasnost? Ili se, jednostavno, podrazumijeva da će za vjeroučitelje školski odbor baš uvijek biti – za? Opet se vraćamo na uvodni dio teksta i vječne dileme o glagolima može se ili mora…
A mnogobrojni slični problemi mogu se (i moraju!) itekako lako riješiti – umjesto silnih izmjena i dopuna Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (nastavimo li u istom „ritmu“ uskoro ćemo se približiti brojci 20), dovoljno je da konačno za isti stol sjednu kvalitetni stručnjaci (kakvih u našem društvu neprijeporno ima!) te da se napokon donese novi zakon, pročiste sve „bjeline“ i izbjegnu „dvostruke konotacije“.
Dakle, samo je volja i „malo dobrih ljudi“ potrebno da spomenuti zakon bude sukladan antologijskoj rečenici iz filma čiji je naslov maloprije stavljen u navodne znakove.
Kristalno jasan…