Nova kolumna za Školske novine ravnatelja naše škole Igora Matijašića – o roditeljima i djeci, o obvezama i samostalnosti, o cjelodnevnoj školi i telefonskim pozivima…
iz ravnateljskog kuta
ZALOG ZA BUDUĆNOST
piše Igor Matijašić, prof.
ravnatelj OŠ Milana Langa (Bregana)
Nedavno je našu školu nazvala jedna gospođa raspitujući se za mogućnost zaposlenja kao pomoćnik u nastavi. Nakon višeminutnog odrađenog razgovora i upoznanja s trenutnom situacijom (javni pozivi su završeni, učenici koji trebaju već imaju pomoćnika, od ove godine potrebno je završiti višemjesečnu opsežnu edukaciju i tek nakon toga se može započeti s radom, za sada nemamo potrebe za novim pomoćnicima…) s druge strane se začulo – znate, ne pitam za sebe, već za sina…
Ova subjektivna crtica polako se počinje primjenjivati i na ostale segmente života i odrastanja mladih. Ako fakulteti (koji pripremaju buduće nam akademske građane) trebaju javno objavljivati i poručivati da studenti na upise moraju doći bez pratnje roditelja, ako čak i buduće hrvatske vojnike (osamnaestogodišnjake koji se trebaju samo „notirati“ u vojnu evidenciju), na upise prati jedan od roditelja (nerijetko i oba), sve je rečeno.
Opće je poznato da poneki roditelji uzimaju stvari u svoje ruke te pišu zadaće u osnovnoj školi pa se, katkad, događaju i bizarnosti da djeca čitaju svoje sastavke u pogrešnom rodu. Odrasli se pravdaju time da su njihova djeca preopterećena, krive učitelje za zadavanje previše zadataka, misle da će dijete tako lakše do bolje ocjene koja je postala jedino bitna, a mnogi samo jednostavno slegnu ramenima i govore da učenicima roditeljska pomoć zasigurno neće odmoći jer će imati više slobodnog vremena.
Kakvu poruku, zapravo, ovakvim postupcima šaljemo djeci?
Istim onima koji traže svoje „mjesto pod suncem“ i u neposrednoj budućnosti će nas zamijeniti na radnim mjestima. Hoće li i tada mladi očekivati da pojedine obveze odradi netko umjesto njih? Hoće li „crtice“ iz djetinjstva utjecati na njihovu samostalnost i preuzimanje odgovornosti?
Naravno, mjerodavni će odmah isukati eksperiment koji upravo traje i koji će „u startu“ riješiti sve navedene probleme – cjelodnevnu školu. Osmišljenu upravo s ciljem da učenici sami sve školske obveze odrade za vrijeme boravka u školi te da djeca po povratku kućama uživaju u svim blagodatima slobodnog vremena te druženja s obitelji i prijateljima. Hoće li to doista tako biti, vidjet ćemo u neposrednoj budućnosti – mnoge škole se intenzivno dograđuju i vrlo brzo će stvoriti uvjete za rad u jednoj smjeni, osnovnom preduvjetu za CDŠ.
No, glavni preduvjet će, na neki način, ponovno biti roditelji. Zanimljivo bi bilo provesti istraživanje koliko njih podupire najavljenu cjelodnevnu školu i hoće li prihvatiti činjenicu o duljem boravku djece u školskim prostorima. Posebno se to pitanje odnosi na, recimo, roditelje budućih sedmaša ili osmaša. Već sada je roditeljima dana mogućnost da samostalno odlučuju kad će dijete ići u školu, a kad ne – količina ispričnica do tri dana izostanka govore sve o važnosti obrazovanja kod nekih…
A dok se sve to ne „posloži“, mi ćemo i dalje upozoravati pojedine roditelje da su oni svoje škole završili i da trebaju svoju djecu pustiti da samostalno učine isto. I strpljivo odgovarati na telefonske pozive – za sina, za prijatelja, za nadu u bolju budućnost…
