Nakon ljetne stanke sastali smo se opet u našem školskom čitateljskom klubu. Ideja je bila pročitati kroz ljeto nešto laganije, zabavnije – knjigu “Žena koja je legla u krevet na godinu dana” spisateljice Sue Townsend, autorice popularnog serijala o Adrianu Moleu, koja se ovim romanom okušala u temi za one “nešto starije”.
Eva, glavna junakinja romana, odluči leći u krevet nakon što isprati svoju djecu (blizance) na studij i u njemu ostaje godinu dana ne dižući se. Ležanje koje je u početku smatrala odmorom i svojevrsnim otporom okolini pomalo poprima kaotičnost. Samo se htjela odmoriti od svih i svega. Ljudi kao ljudi, počeli joj dolaziti po savjete koja je nesebično i mudro dijelila, prozvali je anđelom, mediji je uporno tražili intervjue, pisali o njoj, nije bilo čovjeka koji nije htio s njom stupiti u kontakt tako da ipak nije stvorila svoj mir. Prema kraju stvara se kaotična, zbunjujuća atmosfera. Eva shvaća da joj u životu nije potrebna tolika žrtva, ne moramo i ne možemo svima udovoljiti, nego su nam potrebni ljudi, okolina koja nas voli, podržava, shvaća takve kakvi jesmo pa roman završava rečenicama – To je dobrota, nije li? Jednostavno dobrota.
Naša analiza pročitanog je bila šarolika. Knjiga se čitala sa smješkom, analizom likova koji su nas nasmijavali i ljutili, ponajviše Eva, preispitivanjem zar nije moglo drugačije. Ima zasigurno jednostavnijih i smislenijih načina da riješimo naša nezadovoljstva postavljanjem jasnih odnosa unutar obitelji – između roditelja i djece, između supružnika, partnera…
Djelo je prožeto ironijom, tipičnim engleskim humorom, a ako krenete u analizu likova oni će vas nasmijati, zbuniti pa možda čak i dovesti do toga da se svađate s njima. Ovdje se progovara o sindromu praznog gnijezda kojeg neke žene veoma emotivno doživljavaju, a također i o vlastitom identitetu, svojevrsnoj krizi nakon što smo prihvatili (htjeli to ili ne) zadane društvene norme.
Marija Benković